Majo Dizdar
(Izvod iz "Bosanskog Lonca")

“Uglavnom, ono čime sam preokupiran posljednjih dana, jeste čitanje romana u rukopisu jednog našeg zemljaka, Banjalučanina, nastanjenog negdje u Americi, čije ću ime za sada zatajiti, jer ću na stranicama SABAHA uskoro, maksuz, pisati i o njemu i o njegovoj knjizi–romanu “Nezatvoreni krug“, pa će tu biti sve lijepo rečeno i ko je on i šta je.

Dakle, ja po svemu ne bih sada trebao pisati o tom romanu, što zbog pisanja koje spomenuh, a još više zato što sam do sada pročitao tek trećinu njegovog rukopisa. Pa, zato i neću pisati o romanu ali hoću reći nekoliko razmišljanja na koja me je, ova knjiga, naprosto nagnala...

U najkraćem, ovaj inžinjer, slikar a sada i ozbiljan pisac, opisuje golgotu koju je sa svojom familijom, tokom

agresije na BiH-u i okupacije Banja Luke, njegovog rodnog grada doživio i preživio.

Mada je tema teška, da teža ne može biti, taj je daroviti, i po svemu plemeniti Bošnjak, napravio knjigu koja ima težinu teme koju obrađuje, ali je lagana za čitanje, često duhovita i čovjek prosto uživa čitajući je.

Ono što me je posebno uzbudilo u ovome štivu, a neće, kako rekoh, otkriti tajne knjige koju ćete uskoro u Americi moći pročitati, jeste sramotno neznanje nas Bošnjaka jednih o drugima, jeste zapanjujuće neznanje i neinteresovanje kako je drugima bilo u tom strašnom ratu, pa mene recimo pitaju kada dođu u Sarajevo:

“A gdje su ovdje bili četnici ?” Ili kažu: “Vidi što je Sarajevo razvaljeno.”

To ne znaju naši Bosanci, a znaju mnogi širom svijeta.

Tako, ni sam, sramotno ne znam kako je bilo u nekom Maglaju ili Srebreniku, Trebinju ili Stocu, Prijedoru ili Kozarcu, Kladuši ili Petrovcu, Goraždu ili Žepi, da o Srebrenici i drugim najvećim stratištima Bošnjaka i ne govorim...

Napokon , da se vratim našem sjajnom piscu – Banjalučaninu.

Naprosto me je stid dok čitam njegove stranice, koliko ništa ne znam o stradanju tog našeg naroda, zatočenog četiri godine u četničkom gradu – kazamatu.

Zato pozdravljam ovu knjigu, koju će, uskoro štampati SABAH, pokazavši time zavidnu razinu patriotizma i iskonske mudrosti, preuzevši na taj način dio posla koji je trebala da radi država.

Ipak, dok ima upornih i neuništivih pojedinaca, onih koji imaju želje i snage da bilježe, neće se sve zaboraviti.