Nezatvoreni Krug

PROLOG

London, Novembar 1997.

Zovem se “Komadić Bosne” ili samo klica organizma koji se Bosnom zove, na sve strane zlom  kobi raznesen i eto igrom sudbine i ovdje zatečen. Ovdje, iza zavjesa ovog jednog od rijetko osvjetljenih prozora u ovo gluho doba noći, dok zurim u jedva naziruće konture Londona. Preko krovova, mračnih i zagonetnih, pritisnutih magluštinom i jezivo tjestastim smogom, jedva se probi eho udaljenog Big Ben-a, sumorno i pospano otkucavši tri puta. Ponovo sve utihnu u tišinu muklu i tešku kroz koju upinjem umorne oči, uzalud tražeći i najmanji tračak ove zore, koja nikako da svane.

Eto tako...  Živjeli smo sretni i veseli svoj mali, slatki život.

Jednoga dana natmuriše se tamni oblaci i ponese nas snažni olujni vjetar, vjetar nemilosrdnosti, vjetar rata.

Sa nevjericom smo gledali na TV-u i čitali u novinama  kako taj snažni tornado komada i raznosi države i vlade, lomi društvene poretke nanoseći strašna zla, sijući smrt, bijedu i neimaštinu. Gledali smo to  čvrsto uvjereni da će se to strašno kovitlanje smiriti i razbiti o hridine naše, čvrste i nedostupne.

Međutim, došavši do nas, kovitlac postade još jači i još razorniji. Raspukoše se naše hridine k’o kula od karata i vjetar ih raznese u paramparčad. A kod nas, u jadnoj Bosni, prope se divljački  dostigavši kulminaciju, te je razbaca po cijelom, bijelom svijetu, tako da je niko, nikada više ne sastavi.

Na kantaru razuma “ šljem je prevagnuo mozak”.

Ratni poklič je odzvanjao Bosnom zaudarajući na krv i paljevinu. Podiže se zavjesa krvavo dramatičnog scenarija kroz koji je prošla i naša mala, obična porodica, vodeći svoj mali rat, na sebi svojstven način.

Rat za opstanak.

Rat za goli život.

EPILOG

New Jersey, 11 Septembar 2002

Da li sam još uvijek i koliki “komadić Bosne” ovako otpisana, izgurana, žrtvovana, na oltar urote kamom izgraviran, kroz vjekove poprskan našom krvlju? Gdje pripadam ovako prezrena, prognana, spresovana ispod granica otetog dostojanstva? Ko sam i kako se zovem sa ovako izrežiranim statusom izrešetanim paragrafima, nazovimo savremene civilizacije? Dijasporom nas zovu na koju se računa, kako cinici kažu. Dokle će bacati pjesak u oči, čupati dušu na živi zor, nama ovako šutnutim i izmrcvarenim? Dokle?